Ponikve iliti Jezero “sad ga ima, sad ga nema”
Nekoliko naših članova je ovaj tjedan zaronilo na jednoj zanimljivoj, privremenoj lokaciji: Ponikve.
U bakarskom zaleđu smjestilo se maleno mjesto Ponikve. Svega nekoliko kućica okružuje jednu predivnu, prostranu livadu od kuda kreće "Edukativna staza Ponikve." Ta se livada naziva još i "Veliki lug". Nalazi se u skrivenoj dolini oko koje se izdižu šumoviti brežuljci.
Ovo simpatično mjesto u tipičnom je krškom krajoliku kojeg karakterizira propusno tlo zbog kojeg su površinska jezera uglavnom rijetkost, ali zato obiluje podzemnim vodama. Ponikve su prirodni fenomen koji kombinacijom vrlo izdašnog izvora podzemnih voda i manje propusnog tla nego što je uobičajeno, a uslijed vrlo obilnih oborina, dovodi do nastajanja privremenog "sad ga ima, sad ga nema" jezera. Tada, najčešće u kasnu jesen prilikom obilnih kiša ili rano proljeće kao posljedica topljenja snijega, Ponikve postanu prava oaza za ronioce. Obično nastanu dva jezera; jedno veće gdje izvire podzemna rijeka, a koje se prelijeva u drugo, manje jezero iz kojeg voda ponovno ponire u tlo te se kao takva ulijeva u more duž cijelog riječkog i bakarskog zaljeva. Budući da se radi o podzemnim vodama nastalim kao posljedica padalina ili topljenja snijega, temperatura vode ne prelazi 10 stupnjeva Celzijevih. Dubina ovih jezera može biti do čak 30 metara te tako u potpunosti prekriti krošnje stabala na livadama, kao i obližnju lovačku čeku. Iako u rano proljeće drveće još nije zazelenilo, livada obiluje vijesnicima proljeća kao što su rascvali divlji šipak, visibaba ili ljubičica. Kasna nam pak jesen, dok lišće još nije otpalo, pruža mogućnost jedinstvenog ronjenja između bujnih krošnji stabala.
Kako je izgledao naš jesenski uron? Pa...vrlo neobično! Lebdiš između krošnji stabala i iznad šafrana na livadi. Sve je magično i čudesno, poput čarobne šume. Ako se zaroni dovoljno rano i ulovi pokoja zraka sunca, krošnje na površini reflektiraju narančaste zrake kroz sitne listiće i prosijavaju najljepšu igru svjetla i sjene.
Autorica teksta: Ana Vrbanović
Fotografi: Damir Zurub, Dragana Momčilović, Vanja Krvavica