U subotu, 9. siječnja nove nam godine, grupica raspoloženih članova RK Roniti se mora, kojima su se pridružili i frendači iz Siska i Duge Rese naumila je dotaknuti dno. I to ne bilo kakvo! Radi se o najdubljem bazenu u Europi naziva Y40 smještenom u blizini talijanske Padove. Kako se ekipa provela, čega je bilo za jesti i piti te čija je memorijska kartica nepovratno ostala bez sadržaja saznajte u osvrtu na divan vikend iz pera vrlog nam literarnoga stvaratelja Oscara de la Ostrmana.

....
-Ideš?!
-Ma idem!
-Se*eš!??
-Da kak znaš? Al idem!
Tako je otprilike tekao telefonski razgovor sa Zukyjem dan prije našeg polaska prema najdubljoj septi...ovaaj, ronilačkom bazenu na svijetu. Namjerno sam izostavio onaj dio u kojem mu kažem da prvo moram pitati ženu...ali hšššš! Ne moraju to sad svi znati.

Često su mi u životu ovako na prečac donešene odluke, bez dugoročnog planiranja i kompliciranja priuštile neke od najvećih zaj**a i stativa u životu...ova na sreću nije jedna od njih. Ova je bila čisti penal kako bi rekla Alex iz Sombora. Sve ću brzinski spremiti još večeras makar do ponoći spremao samo da u jutro ne zakasnim Dragom. Spremanje sam završio u jedan iza ponoći, a sat navio u 4. Kasnio sam samo 15 minuta. Dragi je srećom navikao na moje poimanje točnosti pa si uvijek pripremi lunch paket, dosta tekućine i nešto za čitati, iako tvrdi da bi ponekad rado ponio i trimer jer mu navodno brada naraste dok ja dođem. Ipak već prije pet skrećemo na parking Plodina ispred Arene.

Na parkingu šaroliko društvo. Dok jedni izgledaju svježe i odmorno, drugi pak više podsjećaju na statiste iz znanstveno popularne serije za djecu i mladež "The Walking Dead". Krećemo točno kao Japanska željeznica u 5:00. Put Rijeke gdje na Vratima Jadrana skupljamo Barbu Žužića, Ivan Hruškara i jednu mladu damu koju od silnih obaveza u busu nisam stigao ni upoznati. Žužić je po običaju ponio poputbinu u vidu dviju krasnih staklenih posuda poznatijih kao boce. Njihova ispuna neka ostane tajna skrivena duboko u frižideru pod budnim Zukiyjevim okom do povratka, kada im naglo ističe rok trajanja. I tako blagoslovljeni štrajkom svih 38 Slovenskih policajaca upoznajemo skrivene (još je mrak vani) tajne svih graničnih prijelaza hrvatsko-slovenske granice na tom području. Kada konačno penetrirasmo u Deželu puno sporije i teže nego to čine lokalni dalmatinski galebovi njenim stanovnicama opijenim crnjakom i mediteranskim suncem, put se nastavlja pod geslom Trst je naš!! Ostale granice prošli smo lako.

Iako su neki tvrdili da ćemo Nikicu Spudića iz Vodomara naći obraza pritisnutog na haubu policijske Alfe sa Karabinjerima isukanih Beretta (nakon provale u Djutić...hladno je je*i ga buraz) on je mirno kulerski stajao sa stane netom doskijavši sa francuskih Alpa kako bi učestvovao u ovom malenom koraku za čovječanstvo, ali ogromnom skoku za jednog prosječnog kopnenog ronioca. Kakav neimar ronjenja u Hrvata taj Nikica. U autobusu se odvijalo redovno subotnje misno slavlje. Svi usnuli vjernici uredno su „pričestvovani“ domaćica keksima, krekerima, mrvicama, iako su neki predlagali puno ekstremnije metode koje bi ovom tekstu priskrbile oznaku X. I tako točno negdje pred kraj propovjedi patera Dragušice uz svesrdnu pomoć mene u ulozi posrnulog ministranta, bus je vođen sigurnom i iskusnom rukom našeg vozača prvi put zagrebao po fasadi prilikom ulaska na skučeni parking našeg odredišta. Još dva tri ista i TAADAAAMMM!!! MONTEGROTTO TERME ! Y40!!

Izletili smo iz busa kao djeca iz škole i direkt u dućan s majicama i oskudnom ponudom suvenira, kao na svakom maturalcu. Nakon brzinskog pregledavanja pretprostora i prozirnog tunela koji prolazi kroz bazen uslijedio je check in na recepciji i osnovne upute gdje da navučemo svoje kupaće gače koje su nam danas glumile ronilačka odjela. Jer voda u bazenu je toplih 32 stupnja, a maksimalna dubina 42 metra, prozirnost savršena! Najmanje opreme ikad! Maska, komp i kupaće. Mogao sam doslovno sve u pederušu spakirat (da u njoj nemam nož, nožić, daskicu za rezanje, kilu špeka, butelju s pripadajućim otvaračem, pljosku i pol kubika papirnatih maramica..sam spomenul veći nož?). Srećom da je s nama bila naša poliglotkinja (jel se tak veli ili poliglotica?) Blanka koja osim azerbeđanskog, svahilija, urdu, arapskog i mađarskog te američkog čisto govori i njemački, austrijski, ruski, osječki...i talijanski jezik, za razliku od našeg domaćina. Ali pošto smo mi svi ronilačke iskusnjare s preko nekoliko zarona brzo smo pokopčali kaj ova zimska, preplanula, talijanska inačica Miča Bjukenana hoće od nas. Montiranje opreme i buć u ugodno topli bazen. Kakva razlika u odnosu na Novogodišnje jutro sneno i muuutnooo! U suharku očevooom, malčice podeeranooom! Ja skočio sam u Jarun!!

Y40 na svom početku izgledao kao neki naoko normalni bazen pod olimpijskih dimenzija. Ulazne stepenice i rosfrajni gelenderi. I onda zaploviš i ispod tebe se otvara fascinantno dubok bazen nepravilnih oblika. Prvi podest je na nekih desetak metara. A tu su i umjetne pećine , vertikalni cjevasti otvori kroz koje se oni manje klaustrofobični mogu provući. Na nekih 15 metara otvara se ogromni silos poput onih koji skrivaju strateške nuklearne projektile. Najprije nam se radi prozirnosti vode, čini kako nas Talijani muljaju i kako to nemre bit tako duboko, ali ako ne vjeruješ Talijanima onda vjeruj Skandinavcima! Moj Suunto jasno je rekao 41,6m ! Iako su neki pokušavali srušiti Guinessov rekord dubinskog zarona u bazenu guranjem ruke u sifon na dnu, ti rezultati nisu priznati.

Igrali smo se kao krdo morskih telaca da ne velim bikova ( kod nas nema krava samo srne tsjooojj!!) na svim nivoima bazena. Iako je zurubistička dezinformacija bila kako je u bazenu zabranjeno fotografiranje (?) to nije nimalo obeshrabrilo naše šnel fotografe, Šanteka, Hruškara, Karla, Filipa, Blankichen i naravno sveckog - a našeg prvaka Zukyja i ostale da rasklope svoje Enterpriseve i napadnu iz svih kuteva. Fotkanja iz sfere fashion kategorije pa do paranormalnih fotki nekog kretena u Ličkoj kapi. Oko nas su vježbali talijanski apneaši, navodno njihova repka(?) i po viđenom rekao bih da bi se naši Lidija Lijić, Čolak, Zanki i ostatak ekipe trebali opako zamisliti jer neki od talijanskih ronilaca dosegli su i vrtoglave dubine od 15 metara!!! Ja sam tek na 25m skužio da nisam otvorio bocu pa da zato tako nesmetano tonem...onda sam laganim yoga zahvatom sam sebi otvorio istu. Ne pokušavati ništa slično doma. Izvođač je visoko profesionalno obučen u toj drevnoj tehnici i bio je strikno osiguran od strane svog buddyja koji se nalazio ni dvadeset metara dublje zadubljen u fotkanje mikroba u fugama na dnu bazena. Napominjemo da za vrijeme izvođenja te pokazne vježbe nije korištena niti je stradala ni jedna nama poznata životinja.

Brzo mi je projurilo gotovo sat vremena zarona (57min točno veli Finac). A na površini samo nasmijane face „velike - male djece“. Bilo je ovo ipak jedno dobro i potpuno novo iskustvo. Nikakav spektakl poput ronjenja na koraljnim grebenima, wreckovima ili po špiljama, ali fora i drugačije.

Nakon ponovnog ukrcaja krenulo je vađenje klope i cuge. Brzinski su planule boca korzikanskog crnjaka donirana iz Europskih institucija i jedan maalešni Jeger by Žužić., onak za početak. Lagana meza i dodatno pričešćivanje posustalih spavalica i naša karavana se našla pred ulazom u outlet vilage u Palmanovi. A šta reći „parada pijanstva i kiča“, ali cijenama se nema što prigovoriti. Tko voli nek' izvoli. Kupoval sam dok me nisu uhvatili...

U povratku smo zatvorili prvi krug na Vratima Jadrana ovaj put isprativši naše Bodule u drugom smjeru. Do nekog novog susreta na Krku ili izložbi u Zagrebu.

Nikica tvrdi kako nemre sad s nama u Zagreb jer ga čeka cura na naplatnim u Karlovcu. Fora je ta njegova curka. Vozi veliki kombi Karlovačke pivovare iz kojeg dere AcgromDC i to tak da su gume škripale i u trećoj! Nadam se da je gospodin Spudić sretno stigao doma u Duga Resu.

I tako se naš jednodnevni maturalac približio kraju. Ponovno na parkingu Plodina brzinski mah mah Sišćanima i ostatku naše ekipe. Ma, mrzim rastanke kaj sad cendrat i pozdravljat se. Vidimo se uskoro pa sezona je tek počela! A roniti se mora!!

Autor teksta: Davor Ostrman

Fotografije: Damir Zurub