Na Filipinima sam u više navrata bio kao pomorac u svojstvu zapovjednika broda ali nikada kao ronioc turist što mi je bila velika ali tada neostvariva želja. Ostvarenje toga sna došlo ove godine profesionalnom organiziranošću članova RK „Roniti se mora“ sa idejnom i logističkom realizacijom najzaslužnijeg člana - Brace.

Avantura započeta u Zagrebu. Let Zagreb via Dubai za Cebu najvećeg grada regije Visaya. Dolaskom u Cebu odsjeli u Mactanu; Cebu province u BE Resortu. Vrijeme prije večere upotpunjeno nezaobilaznim shoppingom na tipičnim živopisnim filipinskim tržnicama. Draži spuštanja cijena i pregovaranja neizostavni su dio tog financijskog foklora što ostavlja neizbrisivi trag smješka da su i prodavalac i kupac zadovoljni - nešto poput loga „Tele2“; Dobiješ i ovce i novce.

Doček domaćina i jednog od suvlasnika Ronilačkog Centra „FUN & SUN“ i predhodnice naše ekipe iz Zagreba - Damira i Katarine koji su došli dan ranije sa Raja Ampat-a (Indonezija) te njihova ozarena nasmiješena lica sa neizbježnim uočljivim osmjehom najavljivali su dojam da će biti na Filipinima doista 24 dana kao u zemaljskom raju.

Slijedeći dan odlazimo sa tradicionalnom filipinskom brodicom zvana banka,do naše prve destinacije ove avanture – Malapascua. Ronjenja na Gato, Kalanggaman, Camotes, Cuatro Islas, Southern Leyte… su poput otvaranja Pandorine kutije u kristalno čistom moru. Svaki uron je novo otkrivanje plavih horizonata, nova ushićenja te ostavljaju svakog bez daha i neminovno vračanje u dane mladosti kada su me knjige Jacques-Yves Cousteau-a „Le Monde du silence“ („Svijet tišine“) i „Le Monde sans soleil“ („Svijet bez sunca“) budile maštu da i sam zaronim i osvajam ta plava prostranstva, da ronim sa morskim psima, kornjačama, morskim zmijama, ribama znanim i neznanim nama laicima, okružen koraljima, školjkama svakakvih boja, oblika i veličina. Ljepota viđene flore i faune na svim tim lokacijama riječima opisati je nemoguća misija. Kineska poslovica kaže:“Slika govori više od tisuću riječi“ ali smatram da ni sve slike, snimljeni filmovi, viđenih dokumentarci toga sadržaja ne mogu isto dočarati. To jednostavno treba doživjeti, vidjeti vlastitim očima i osjetiti svim svojim bićem te kad ti bude najteže u životu plima i oseka prizvati negdje iz dubine osobne memorije ta prelijepa iskustva doživljenog. Pješčane plaže koje vode do restorana i ronilačkih centara su jasni pokazatelj da ste u ronilačkom raju. Ustajanje u 04:20, odlazak na lokacije Monad Shoal gledanja Tresher sharks također poznat i kao pas lisica prepoznatljiv po svom repu koji može biti veliki kao samo njegovo tijelo. Ni u jednom trenutku nisu predstavljali opterećenje nikom od nas, naprotiv dodatni poziv ustrajnosti da još nešto novo vidiš i osjetiš pozitivu adrenalina svakim svojom dijelom tijela. Dan je bio prekratak da se vidi što se želi. On je i logo Malapascue. Četiri urona dnevno uključujući nezaobilazno i noćni, ispunjeni su korisno svaki dan. Bogatstvo podmorja, traženje odgovora na mnoga pitanja sa uzročno posljedičnim rezultatom na bio sustav i hranidbeni lanac dovode u ovaj raj na Zemlji morske biologe sa svih strana svijeta koji svojim volonterskim radom ovdje nalaze odgovore.

Drugi dio ove Filipinske avanture nastavljen na Coronu, Palawan. Zaljev Coron je Filipinska perjanica. Potopljena su 24 broda Japanske ratne mornarice kao dio flote potpore i nadopune na sidrištu oko otoka Busuanga. Napad je izvela US 3. Flotila pod komandom Admirala William F. "Bull" Halsey sa bojnog broda USS „New Jersey“. Admiral Bull Halsey nije učestovao u bitki za Midway ostavši u Pearl Harbor u vojnoj bolnici. Dobio je svoju šansu da uhvati i iznenadi Japansku ratnu mornaricu u Coronu.

Tu su 24.09.1944. našli svoju posljednje počivalište i luku iz koje više nisu nikada isplovili na svoje ratne zadatke sva 24 broda. Iako su uspjeli izbjeći zračne napade koji su Američki avioni izveli 5 dana prije u zaljevu Manila, naredbom Japanskog Admiraliteta, u tajnosti isplovljavaju za Coron, cca. 15 sati navigacije od Manile smatrajući se nevidljivim i dobro zaštićenim, sidre ali sudbina je drugačija odlučila o njihovim sudbinama. Svi su potopljeni istog dana osim Okikawa Maru koji je odoljevao potonuću sve do 09.10.1944.

Ronili na:“Kogyo Maru, Morazan Maru, Teru Kaze Maru, Olympia Maru, Kazu Lung Boat i na Akitsushima. Svaki taj brod ima svoju priču, svoju ljepotu zarona i ronjenja po njihovim skladištima, strojarnici ili ono što je od te strojarnice ostalo, oko kotlova glavnog stroja, osovini propelera, njihovim palubama, tankovima, provlačenjem kroz uske prolaze što su učinile razorne i ubojite snage bombi i torpeda. Desetljeća potopljenosti učinila su svoje, a za mnoge vrte riba poput ribe lav, barakude, skorpion ribe, orade itd., koralja i podmorske flore novi dom. Najbolji dokaz tome su ponovljena ronjenja na neke od njih. I da se ponovo roni, ni sam ne znam po koji put nikada nije u potpunosti zadovoljena unutarnja taština i da je sve već viđeno. Krhotine boca u kojima je bio sake, tamnica u kojima su držali ratne zatvorenike i kako su nam rekli ostaci kostiju vidljivi - viđeni ali sa sigurnošću ne i dokazani nakon toliko desetljeća, ostaci granata na jedinom ratnom brodu Akitsushima (potopljen između Lajo i Manglet otoka), protuavionski mitraljez, vreće riže, šamotne opeke kotlova, gorivo na stjenkama tankova koje je kemijskim djelovanjem mora postalo žlatinasto, prazne bačve na Olympia Maru govore neispričanu priču samu za sebe. Iako je bila vrlo loša vidljivost što zbog velikog broja ronioca koji uskovitlaju naslage mulja taloženo vremenom ili zbog tih dana u godini kada smo mi bili, ni najmanje ne umanjuje sliku viđenog i doživljenog. Zaroni i izroni su po konopu na koji je banka vezana sa obaveznim safety stop-om. Pojedinosti i tehnički detalji svakog broda sa njihovim položajima na dnu mora mogu se pronaći na Google-u. Mnoge knjige su na tu temu napisane, filmovi snimljeni ali njih treba osobno vidjeti, doživjeti, osjetiti,zavoljeti i ponovo se vratiti.

Koliko je majka priroda u svoj svojoj ljepoti lepeza nepredvidljivosti ponovo po ne znam koji put iznenađujuća, nalazimo ronjenjem i plivanjem u jezeru Barracuda. Jezero specifično po svojoj termo slojevitosti temperatura gdje smo osjetili hladnu, toplu i vrelu vodu na jednom mjestu uzrokovano susretom hladne slatke vode i tople morske vode. Kanalima je jezero povezano sa oceanom. Na 14m temperatura je čak 40 Celzijevih stupnjeva. WOW! Dan prije odlaska na treću lokaciju naše ekspedicije na Panglao, Bohol provodimo u snorklanju.

Tri ronjenja na dan na Panglao, Boholu sa velikim kornjačama svima nama ostat će duboko urezana u memoriju. Bogatstvo podmorja i života na zidovima, bliski susreti sa morskim zmijama, široki spektar nama laicima znanih i neznanih riba i morskih kreacija, bića toliko prilagodljiva okolini da mogu promaći i najoštrijem oku jer se teško uoče. Mimikrija ovdje pokazuje svu svoju tajanstvenost i praktičnost igre zvane: Loviti ili biti ulovljen, igra lovca i lovine. Sve je to samo kap u oceana što podmorje Filipina pruža. Stotine i stotine riba u jatima plivaju oko vas i zaslijepljenost tim kadrovima neminovno nameće pitanje: Da li je to san ili java? Da li ja to sve budan uistinu vidim, a znam da ništa nisam od alkohola popio ili se napušio?

Rastrgane ribarske mreže po koraljima gdje smo igrom slučaja i sami bili sudionici njihovog vađenja i oslobađanja od zapetljanosti oko čvrstih koralja; jer ako nećemo mi istinski zaljubljenici mora i oceana - Tko će? Ako ne sada - Kada?

Spomen na Bohol kod svakog od nas prvo budi želju da vidi tarsiera u njegovom prirodnom staništu. Najmanji, kako u svakodnevno govoru kažemo majmun na svijetu nije majmun jer ga stručnjaci stavljaju u grupu primata, a ne majmuna, vidjeli kako se spokojno odmaraju na drvetu nakon noćnog lova na drvetu u svojoj tišini. U potpunosti smo poštivali upute vodiča glede ponašanja jer mi smo ti koji smo došli u njegovo carstvo mira i spokoja, a ne on u naše vrtloge užurbanosti stresa i pohlebnog trčanja i traženja prolaznosti materijalnog kao nadomjestak duhovnih praznine. Doživijeli ga kao zen; samoća, opuštenosti i neka tajanstvena mistika tišine. Slijedeća destinacija je bio vrt leptira. Domaćin vodič učinio nam obilazak ugodnim zabavnim. Ručak na brodu filipinske verzije Švedskog stola sa autentičnim lokalnim plesom i pjesmama lokalnog stanovništva, osjećaj iskrenosti kod svake ispjevane riječi i taktova muzike ne zaboravljaju se. Dan završava posjetom jedne od najstarijih crkava u tom dijelu Filipina kao nijemi svjedok 400 godina španjolskog kolonijalizma.

Ni let od Cebua via Clark za Dubai, ni osmosatno čekanje u Dubai-ju za Zagreb nije i ne može umanjiti unutarnju ispunjenost srećom i zadovoljstvo doživljenog i da je viđeno samo jedna perla u ogrlici bisera podmorja Filipina, a dragulje plavih prostranstava nalazit će se svakim udahom zraka na dubinama slobode neopterećenošću te neminovno šalje jasnu poruku: Vratite se - Bumalik ka.

El Comandante

Photo by: Damir Zurub