I prođe tako godina dana, pa dvije, pa tri..a tih otpornih na zimu i led sve je više.. Ni jutarnji mamurluk, ni radna noć, ni nedostatak sna i odmora (pogotovo onog godišnjeg) nije spriječilo velikog i najdražeg nam Precjednika, Posjedona Vranu, dragog nam Dragog i moju ruzinavu malenkost kao predstavnike nepotpunog suda časti  ( Oscar, zapamtili smo tvoj izostanak..), te Betu specijalku i Zlatka lokalnog Djed Mraza, da se ubace u ugodnih, gotovo proljetnih, +6 celzijevaca koji su lagano grickali u Jarunskom jezeru. Malo je reći da je užitak bio nenadmašan, pogotovo onima u polusuhim i polumokrim odijelima, ali nakon par žustrih zaveslaja perajama, gotovo se i navikneš na hladno.

Kao i prethodnih godina, bilo je suvišno za očekivati da svi imaju kapuljaču..To je već postalo ko trinaest stolica..svi plešu a jedna kapuljača manje..pa ko ostane bez..ima kapicu..Božićnu. Ove godine, kratkih je rukava..točnije golog čela ostao Zlatko, ali ona bolna grimasa pri ulasku u jezero uopće nije bila od zime..Samo je malo vježbao mišiće na licu..Pisalo u Cosmu da je to zdravo, pa ajd da proba..Nova godina je idealna za te zdrave životne odluke. Za to vrijeme Dragi je bjesomučno pretako iz Vraninog dvobocnika u svoj dvobocnik..Jer šta drugo treba za ovakve nedostižne dubine, nego dvobocnik. A zraka u njima niotkud..Jer, kao i kod kapuljača..uvijek malo fali. A i tih suhih odijela.. Dođe ti da otkupiš ponovo ono netom na dug prodano. Ma nema veze, bitno je da se obrće.. A obrnulo se i nešto ostataka novogodišnje meze; kobase, špeka, francuske i kolača s mramorom i kokosom. Iako ostaci, bili su više nego dobro prihvaćeni. O deko pivi da se i ne priča. I opet osmjeh na licu..Do dogodine.. Ili do prve slijedeće prilike 🙂

Tekst: Ivana Nobilo

Foto: Ivana Nobilo, Vanja Krvavica, Srđan Vrančić, Damir Zurub